Misli ...7

Zar ne vidiš svjetlo kako nestaje oko tebe?!

Probudi se... Probudi se iz mraka!

Osjećaš li kako vjetar puše oko tebe,
osjećaš li kako si izgubljena u vremenu,
a vrijeme je na tvojoj strani?!

Probudi se i pogledaj oko sebe!

Sunce će ti jednog dana opet zasjati...

Moja jesen

Davno, davno već započela je ova moja priča o jeseni. Točnije, 27. rujna 1986. godine. Pričao mi je stari da je dan bio prekrasan i da su oko kuće rikali jeleni. Tada ih je još bilo, ali nakon rata... više ne. No, to je bio dan mog prvog samostalnog udisaja i mog prvog plača.
Prolazile su godine, a ljubav prema jeseni je rasla. Depresija se u meni produbljivala i punila tijelo. Navikao sam živjeti s njom, ali me ponekad prilično iznenadi...



I to su moji dani, kad sve umire i nestaje. Kad sunce još malo grije, a vjertić rashlađuje i na tlo ruši žuto lišće. Kad hodaš ulicom i nogama gaziš nekad život, a sada smrt. U jutrima sivim, zavijenim u maglu, kao kakva tajna kad nestaneš u parku, na ulici... u svemiru. I kad već približi se zima, pa kad kapi kiše krenu kao plač mrtvog djeteta...
Ali sve se vraća i kruži godinama...



Ovo je od mene za jesen, oduvijek joj pripadam i sada to potvrđujem. Oduvijek sam htio tetovažu, pa zašto mi i ona ne bi značila jesen... Sad ju imam cijelu godinu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.