subota, 19.04.2008.
Uvod u odlazak
Cijeli život mi je sranje. Konačno sam pretprošle godine otišao studirati u Osijek. Prvi semestar je dosta dobro prošao. Ostalo mi je samo još za položiti kemiju i matematiku. Drugi semestar sam već izgubio svu volju za studiranjem. Nije mi se dalo ići ni na predavanja. Obično su bila u jutarnjem terminu, a ja sam se osjećao prilično umorno... Sve me zamaralo. Jedno sam vrijeme stanovao sa sestrom i njenim dečkom . Bilo mi je donekle dobro. Nisam osjećao onu slobodu koju sam htio, za kojom sam toliko žudio. Doći iz sela koje ima samo jednu ulicu od nekih stotinjak kuća, dakle malen broj stanovnika i k tome je još to stanovništvo primitivno, u grad poput Osijeka... Mislio sam kako ću pronaći nekakav svoj put, svoju slobodu, ali to se nije dogodilo.
Sestrin je dečko dobio premještaj na poslu, pa mu više nije odgovaralo da stanuje u Osijeku. Sestra je također studirala, ali je više bila u stanu nego na faksu i ponašala se prema meni kao mama... kao da nije dovoljno što je starija od mene. To mi je bilo prilično jadno, iritantno. Nisam smio nikuda iz stana osim na faks, do trgovine... Izlaske u grad morao sam prekrižiti radi sveopćeg mira i slaganja. Nekakav svoj mir sam konačno pronašao sjedeći pred kompjuterom. Slušao sam glazbu koju volim... Po cijeli dan bi mi prošao, a da se nisam maknuo iz tog svijeta. To me opuštalo, ondje sam se pronašao. Ništa mi više nije bilo važno. Samo neka svira...
U to sam vrijeme imao fenomenalnu curu... Što izgledom, što pameti. Bili smo nekih osam mjeseci zajedno kada sam slupao auto krajem ljeta. Samo me čudo spasilo da ostanem živ u toj prometnoj. Mogu reći da je to bila nekakva prekretnica u mome životu... Saznanje da u svakoj sekundi možeš izgubiti život... Bilo kada i bilo gdje. No, bilo mi je svejedno nakon te spoznaje. I ta je prekretnica nestala... Uživao sam sa curom u svakom trenutku kojega smo proveli zajedno. Planirali smo zajedničku budućnost... Jednoga dana imati maloga Marka... I onda se u prosincu 2005. pojavio jedan Marko vrlo značajan za moj sadašnji život i moje sadašnje stanje. Inače, išli smo zajedno u srednju, ali i krenuli smo zajedno na isti faks. Pri kraju prvog semestra me pozvao k sebi u stan. Bilo je to zapravo 1. prosinca 2005. i dogodio se taj klik u meni, probio sam led. Vjerujem kako je od njegove strane to bilo sve vrlo smišljeno izvedeno... Bilo je samo pitanje hoću li ja pristati na to. Iako je navaljivao oko toga, izgledao je kao da ne zna što radi. U konačnici smo završili zajedno u krevetu... Bilo je tako dobro. Našli smo se kasnije još jednom i to 31. siječnja 2006.... Sjećam se svega kao da je jučer bilo.
Uhvatila me panika što sam prevario curu i k tome još s muškom osobom. Nisam ju htio povrijediti, ali sam joj u konačnici sve rekao. Mislim da nisam mogao odabrati bolji dan za reći joj to - bilo je Valentinovo. Teško mi je kada se toga sjetim... A još ju volim sa istom strasti, istim žarom. Voljet ću ju vječno...
Hodali smo još nekoliko mjeseci i unatoč tome što je prešla preko toga svega, ja sam svejedno još jednom bio 22. ožujka sa Markom. Više nije to bilo to i prekinio sam sa curom. Stvarno znam birati dane... Ostavio sam ju za njen rođendan. Sam se sebi gadim što sam bio takav gad! Te me je srijede, kada smo prekinuli, nazvao Marko da se opet nađemo. Tada bi to bio četvrti put... Odbio sam ga i shvatio da je sigurno već i prije bio sa muškarcima intiman, odnosno da mu ja nisam prvi kao on meni. Nekako mi se zgadio. Već se jako dugo nisam niti čuo s njim.
Bio sam prilično dugo vremena sam. Nisam se pretjerano trudio da imam, da si nađem nekoga... Bilo je nekoliko jednonoćnih avantura, ali nisam ja za to. Bivša cura je za kratko vrijeme našla novog mene. Prohodala je sa dečkom koji jako fizičkim izgledom nalikuje meni. Gotovo da bi prošli kao blizanci. Neki su nas ljudi često u gradu znali i zamijeniti. Valjda je s njim našla sve ono što sa mnom nije. No, bilo je nekoliko javljanja... Sjećam se oko jednog Uskrsa mi se javila kako nema više frendice, nema s kime otići na kavu, cugu... Rekla mi je da je on toliko flegmatičan i kada nešto treba - uzme, kad ne - ne. Gotovo da sam ju tada preklinjao da mi se vrati, ali nije htjela. Možda i bi, ali ona čeka da on nju ostavi, a to se neće dogoditi nikada. Siguran sam da će se jednoga dana udati za njega... Vjerojatno ga je već sa vremenom i zavoljela. Razumijem ju da mi se ne želi vratiti. Boji se da ne napravim opet kakvo sranje, a i velik utjecaj u njenom životu ima njena obitelj koja je protiv toga da se mi uopće i viđamo. Sve je otišlo u bezdan iz kojeg nema povratka. To si nikada neću oprostiti! I nakon ovih nekoliko godina još uvijek ju volim i samo mi nada preostaje da ćemo ipak jednoga dana završiti ovaj život zajedno. No, vrijeme je pakleni stroj i curi bez pauze. Sve ga je manje... Kada bih ga barem mogao vratiti!
Godinu sam dana bio doma. Odustao sam od faksa. Apsolutno sam za sve izgubio volju. Ništa mi se baš posebno nije dalo... Ali htio sam raditi i zarađivati novac za sebe, za svoje želje. No, od posla ni p. Nikakav posao nisam mogao pronaći koji bi mi odgovarao. Čak sada već mislim da sam bio preizbirljiv, ali kada realno pogledam ni za jedan posao koji mi se svidio i koji sam prije svega mogao obavljati nisam bio kvalificiran. Tako sam dane i dalje provodio pred kompjuterom slušajući glazbu u kojoj sam se pronalazio.
- 20:57 -
